IDEOLOGIJA
Definicija
Ideologija je skladan sistem ideja kojim se obrazuju vrednosti I pravdaju interesi određenih društvenih slojeva, ili nacija, imperija..kao opštedruštveni ili interesi celog čovečanstva. Interesi pojedinih grupa se pravdaju tako što se predstavljaju kao opšteprihvaćeni interesi. Vladajuće ideje u jednom društvu po pravilu odražavaju interese viših slojeva tj.društvene elite.
Treba razlikovati totalni od partikularnog pojma ideologija. Prvi se odnosi na celokupnu svest jedne epohe, dok se drugi odnosi na neku ideju.
Kada je neki stav ideološki? Onda kada se neka vrednost tj. ideja nameće kao bezalternativna.
Bilo je puno pokušaja da se političke ideologije klasifikuju i da se uspostavi njihov međusobni odnos. Najpoznatiji i čvrsto ustanovljen metod je politički spektar levica-desnica. To je linearni spektar koji politička verovanja smešta na neku tačku između dva ektrema, ultralevo i ultradesno. Termini kao što su levičar i desničar u širokoj su upotrebi pri proceni političkih uverenja ili pozicije neke osobe, a grupe ljudi se kolektivno nazivaju levica ili desnica ili centar.
Poreklo levice i desnice potiče od Francuske revolucije i rasporeda sedenja koji su usvojile različite grupe na prvom zasedanju Skupštine staleža 1789.godine. Oni koji su podržavali kralja sedeli su sa desne strane, dok su članovi trećeg staleža sedeli sa leve. Ubrzo je termin desnica shvaćen u značenju reakcionarnog ili monarhističkog a termin levica je podrazumevala revolucionarno.
U savremenoj politici ova podela postaje sve složenija.
IDEOLOŠKI SPEKTAR
Uobičajeno je shvatanje da ovaj linearni spektar odražava različita gledišta o ekonomskoj politici.
Nedostatak linearnog spektra je u tome što politiku pokušava da svede na jednu dimenziju i što sugeriše da se politička gledišta mogu klasifikovati prosto na osnovu jednog kriterijuma, koji god to kriterijum bio. Političke ideologije su u stvari veoma složeni skupovi uverenja. Linearni spektar se kritikuje i zato što ideologije na različitim krajevima pokazuju sličnosti (komunizam i fašizam ),oba su razvila represivne autoritarne forme političke vladavine.
Osnovne ideologije su: Liberalizam, Konzervatizam, socijalizam i fašizam.
Liberalizam i konzervatiam su ideologije koje su vremenom menjale svoje vrednosti.
Liberalizam
Liberalizam nije postojao pre 19. veka kao sistematsko političko verovanje, ali je zasnovan na idejama i teorijama koje su se razvile tokom prethodna tri veka pre svega pod uticajem prosvetiteljstva. Liberalne ideje su rezultat sloma feudalizma u Evropi. Liberali su doveli u pitanje apsolutnu moć monarhije, kritikovali su političke i ekonomske privilegije aristokratije i nepravičnost feudalnog sistema u kojem je društveni položaj bio određen slučajem rođenja.
U nekom smislu liberalizam neodvojiv od zapadne civilizacije jer duboko prožima politički, kulturni i ekonomski život. Tokom dvadesetog veka nastala je moda da se liberalizam prikazuje kao moralno neutralan, a to je izraženo u verovanju da ima primat prava nad dobrim. Liberalizam teži uspostavljanju uslova u kojima ljudi mogu da vode dobar život, kako ga sami definišu, ali liberalizam ne propisuje, niti pokušava da promoviše ma kakav poseban pojam o tome šta je dobro.
Liberali su se u početku protivili feudalnim odnosima i Božjem suverenitetu. Zalagali su se za ustav, podelu vlasti i njeno ograničenje.
Najvažnije vrednosti liberalizma su pojedinac (individualizam), sloboda, razum, pravda i tolerancija (različitost).
Pojedinac (individualizam) – ljudsko biće je vrednije od bilo koje društvene grupe- bitnije i od nacije i od religijske zajednice pa i od porodice… Liberali veruju da je čovek po prirodi dobar I da se samim tim društvo se može beskrajno usavršavati.
Sloboda pojedinca je najvažnija vrednost- čovek je slobodan da radi sve što ne ugrožava druge. Slobodan je da govori, da se udružuje, radi, bogati se, bira šta će da kupuje, gde će da živi. Neophodan uslov slobode je posedovanje private svojine.
Racionalnost je verovanje da svet ima racionalnu strukturu i da se ona može otkriti ljudskim razumom i kritičkim istraživanjem. Liberali uvek ispred tradicije, običaja i predrasuda stavljaju razum.
Pravda – liberali žestoko osporavaju bilo kakve društvene privilegije ili prednosti koje neki imaju, a koje se drugima poriču, na osnovu faktora kao što su pol, rasa, boja, veroispovest, religija ili socijalno okruženje.
Tolerancija – Trpeljivost i dijalog se podstiču, zastupljeno je sukobljenje mišljenja-moralna, kulturna i politička raznovrsnost. Multikulturalizam.
NEOLIBERALIZAM
Ovaj termin odnosi se na ekonomski princip slobodnog tržišta, laissez-faire ekonomija. Tržište se smatra moralno i praktično superiornim u odnosu na vlast. Država ne treba da interveniše u smislu ekonomije ( da na primer utiče na smanjenje nejednakosti) već sve treba da bude prepušteno nevidljivoj ruci tržišta. Zanimljivo je i pomalo zbunjujuće da je neoliberalizam deo nove desnice koja spaja ovaj ekonomski princip sa konzervativnom filozofijom društva (Regan, Tačer ). U videu koji sledi imate objašnjenje neoliberalizma iz američkog ugla.
Konzervatizam
Kada se kaže konzervativno obično se misli na tradicionalno, konvencionalno ili konformističko ponašanje, izbegavanje promena- konzerviranje trenutnog stanja.
Konzervatizam kao ideologija nastaje kao reakcija na Francusku revoluciju odnosno ubrzane promene koje je ona simbolizovala. Vremenom konzervativna ideja varira jer se prolagođava različitim tradicijama i nacionalnim kulturama.
Konzervatizam je neobično elastičan, i on stalno opstaje i napreduje zato što nije spreman da se veže za jedan fiksirani sistem ideja. Često se kritikuju da jasnije shvataju protiv čega su nego ono što favorizuju. Svoja mišljenja više vole da zasnuju na istoriji i iskustvu nego na apstraktnim principima.
Konzervatizam je zasnovan na antrolopoškom pesimizmu. Čovek je po prirodi grešan i ne može se usavršiti. Konzervativci smatraju da je kriminal i nemoralno ponašanje ukorenjeno u pojedincu. Ljudi su moralno nesavršeni, skloni gramzivosti i zbog toga ni ljudsko društvo ne može da se usavršava. Neki konzervativci to povezuju sa prvobitnim grehom.
Konzervativci brane tradiciju odnosno vrednosti, prakse i institucije koje su trajale kroz vreme i prelazile sa generacije na generaciju. Za razliku od njih liberali zastupaju tezu da druš.institucije ne treba procenjivati prema dužini trajanja već prema tome koliko zadovoljavaju potrebe i interese pojedinaca. Recimo monarhija: liberali misle da je ona izlišna u modernom svetu i da je treba ukinuti. Konzervativci su protiv toga jer veruju da ono što je preživelo test istorije treba sačuvati.
Često zastupaju ciklične teorije, ne veruju u kontinuiran progress.Oštro odbacuju I osuđuju revoluciju, ne veruju mnogo u progres- samo umerene reforme.
Religija je izvor morala, njoj se okrećemo za sva pitanja, a ne nekakvim istraživanjima i slično. Na primer gej brakovi nisu prihvatljivi jer nisu u skladu sa religijom. Žene imaju određenu Bogom danu ulogu i ne treba previše da se izjednačavaju sa muškarcima jer tako kaže religija. Suverenit potiče od Boga, a ne od naroda.
Hijerarhijska organizacija i autoritet Bog na nebu, vladar na zemlji otac u porodici..
Društvo je po prirodi hijerarijsko. Jednakost se odbacuje kao nepoželjna i nedostižna: moć, položaj i svojina su uvek nejednako raspodeljeni. Svako ima svoju ulogu jer je to prirodno. Mora biti vođa i onih koji su sledbenici, upravljača i radnika, onih koji rade i onih koji ostaju kod kuće da gaje decu…
Autoritet je neophodan i razvija se prirodno. Roditelji nad decom, poslodavac nad radnicima, nastavnik nad učenicima, vlast nad narodom. Taj autoritet uvek dolazi odozgo i prirodno, a ne kao posledica nekakvog ugovora ili sporazuma.
Nacionalizam (svet je podeljen na nacije-i nacija je uvek u pravu) Pripadnost naciji je najvažniji deo identiteta jednog čoveka.
Porodica je osnovna ćelija društva.
Predrasude i stereotipi su korisni, stvaraju se generacijama i u slučaju nužde odmah se primenjuju i oslobađaju nas kolebanja. Na primer, “zna se šta su Hrvati radili i devedesetih a i za vreme Drugog svetskog rata, prema tome neću da letujem u Hrvatskoj, ko zna šta može a mi se desi”
U videu koji sledi vidite kako konzervativac brani svoje stavove.
Socijalizam
Socijalizam je ideologija koja zastupa ideje jednakosti i solidarnosti u organizovanju društva. Za razliku od individualizma i takmičarskog duha liberalizma, ovde je naglasak na kolektivizmu i međusobnoj saradnji. Socijalisti smatraju da je sebično, gramzivo, materijalističko ili agresivno ponašanje čoveka pre društveno uslovljeno nego prirodno. Takve karakteristike su proizvod društva koje ohrabruje i nagrađuje sebično i gramzivo ponašanje. Socijalisti misle da judska bića nisu stvorenja koja teže što većoj korisi; njih na takvo delovanje pre podstiče mehanizam kapitalističkog tržišta koje ih kako sada stvari stoje, upreže u lov za profitom.
Solidarnost a ne konkurencija
Prirodan odnos između ljudi je pre odnos saradnje nego konkurencije. Liberali i konzervativci smatraju da je konkurencija među ljudskim bićima prirodna, a u nekim pogledima i zdrava. Prirodna je jer se ljudska bića shvataju kao stvorenja koja teže sopstvenim interesima, a zdrava jer podstiče pojedince da vredno rade i razvijaju sve veštine i sposobnosti koje mogu posedovati. Za svoja lična postignuća pojedinci treba da budu nagrađeni, bilo da se radi o nekome ko trči brže od svih drugih, na ispitima dobija više ocene ili radi marljivije od svojih kolega. Socijalisti s druge strane veruju da konkurencija pojedine huška jedne protiv drugih, podstičući svakog od njih da porekne ili ignoriše svoju društvenu prirodu, umesto da je prihvati. Rezultat je da konkurencija odgaja samo ograničen broj društvenih svojstava i da unapređuje sebičnost i agresiju. Za razliku od konkurencije saradnja ima i moralni i ekonomski smisao. Pojedinci koji rade zajednički, umesto jedan protiv drugog razvijaće spone simpatije, brige za drugog i naklonosti prema drugome. Socijalisti veruju da ljudska bića mogu biti motivisana i moralnim pobudama (ne samo materijalnim motivima).
Jednakost
Socijalizam je karakerističan po svom verovanju u društvenu jednakost, ili jednakost ishoda. Jednakost je politička vrednost po kojoj se socijalizam najjasnije razlikuje od svojih rivala, posebno liberalizma i konzervativizma. Konzervativci veruju da je društvo po prirodi hijerarhijsko i zato ideju društvene jednakosti odbacuju kao apsurdnu. Liberali su privrženi jednakosti ali je drugačije shvataju. Prema liberalima svi pojedinci imaju jednake moralne vrednosti i stoga imaju pravo na jednaka prava i poštovanje. Ipak, oni su rođeni sa različitim talentima i veštinama i imaju pravo da u skladu s tim budu nagređeni: oni koji marljivo rade i većih su sposobnosti zaslužuju da budu bogatiji od onih koji neće da rade i nemaju sposobnosti. Liberali zato daju prednost jednakosti prilika, ali ne vide nikakvih razloga zašto bi ovo trebalo da dovede do jednakosti ishoda.
Socijalisti smatraju da ako ljudi žive u jednakim društvenim okolnostima (jednakim ishodima), verovatnije je da će se oni jedan sa drugim identifikovati i raditi zajedno u zajedničku korist. Zato jednaki ishodi jačaju duštvenu solidarnost. Po toj logici prema socijalistima, društvena nejednakost vodi u konflikt i nestabilnosti.
Protiv privatne svojine
Poreklo nejednakosti socijalisti vide u u privatnoj svojini pod kojoj podrazumevaju proizvodno bogatstvo ili kapital, a ne ličnu imovinu kao što su odeća, nameštaj ili kuća. Ovaj stav razdvaja ga od liberalizma i konzervativizma od kojih oba smatraju da je posedovanje svojine prirodno i ispravno.
Anarhizam
Reč anarhija potiče od grčke reči koja doslovne znači bezvlašće. Termin anarhizam je u upotrebi od Francuske revolucije i u početku je upotrebljivan u kritičkom ili negativnom smislu da označi slom civilizovanog poretka. Ovom terminu i dalje se pridaje pejorativno značenje. U svakodnevnom govoru, anarhija se obično izjednačava sa haosom i neredom. Predstava o anarhistima je obično slika terorista koji tegle bombe..ali anarhisti oštro odbacuju takve asocijacije. Oni zaista zagovaraju odbacivanje zakona i vlasti, ali veruju da će tada razviti jedan prirodniji i spontaniji društveni poredak. Povezanost sa nasiljem takođe je pogrešna. Povremeno anarhisti su otvoreno čak ponosno podržavali podmetanje bombi i terorizam. Međutim većina anarhista veruje da je nasilje pogrešno i kontraproduktivno, a mnogi sledbenici bilo koji oblik nasilja smatraju moralno neprihvatljivim.
Anarhizam je neobičan po tome što nikad nije uspeo u osvajanju vlasti. Nijedno društvo ili nacija nisu modelovani po anarhističkim principima. (najbliže osvajanju vlastu anarhisti su bili tokom Španskog građanskog rata, kada su nakratko kontrolisai delove istočne Španije i širom Katalonije osnivali radničke i seljačke kolektive)
Društvo bez države
Anarhizam se suprotstavlja državi i institucijama zakona i vlasti koje uz nju idu. Anarhisti žele društvo bez države u kojem slobodni pojedinci upravljaju svojim poslovima putem dobrovoljnih sporazuma, bez prisile ili prinude. Anarhizam je zasnovan na pretpostavci da su ljudska bića u suštini moralna stvorenja koje instinktivno provlači sloboda i autonomija, njegova energija je češće usmerena na buđenje ovih moralnih instikata, nego na analizu sistema državnog ugnjetavanja i objašnjenje toga kako se on može ili kako ga treba osporiti.
Anarhisti odbacuju liberalni pojam političkog autoriteta po kojem ovaj izrasta iz dobrovoljnog sporazuma i umesto toga dokazuju da pojedinci bivaju podvrgnuti državnom autoritetu ili tako što su rođeni u određenoj zemlji ili putem osvajanja. Država je represivno telo čijim se zakonima mora pokoravati zato što su oni podržani strahom od kazne. Država je i eksploatatorska po tome što pljačka svojinu pojedinaca putem sistema oporezivanja.
Protiv autoriteta
Razlog zašto su anarhisti protiv autoriteta je prost i jasan : autoritet je napad na princip slobode i jednakosti. Autoritet oštećuje i kvari kako one koji su podređeni autoritetu, tako i one koji imaju autoritet. Pošto su ljudska bića slobodna i autonomna stvorenja, biti podvrgnut autoritetu znači biti umanjen, znači ugušiti svoju suštinsku prirodu, i time podleći zavisnosti koja ljude čini slabim. Imati autoritet čak i tzv.ekspertski autoritet lekara ili nastavnika, koji proističe iz nejednake raspodele znanja u društvu, znači steći sklonost prema prestižu, kontroli i na kraju dominaciji.
Ipak, anarhizam nije neograničena sloboda niti poricanje odgovornosti
U društvenim odnosima između ljudi se moraju prihvatiti određene norme po slobodnom nahođenju, naime, obaveza da se ispuni dogovor koji je po sopstvenoj volji prihvaćen.
Odnos prema religiji
Religiju anarhisti vide kao jedan od stubova države: ona propagira ideologiju poslušnosti i pokornosti, kako duhovnim poglavarima tako i zemaljskim vladarima. Religija nastoji da pojedincu nametne skup moralnih principa i da ustanovi kodeks prihvatljivog ponašanja. Religioznost zahteva prilagođavanje standardima „dobra“ i „zla“ koje definiše religijski autoritet. Pojedincu se tako otima moralna autonomija i sposobnost da sam donosi etičke sudove. Ipak treba pomenuti da moderne anarhiste često privlače religije kao što su taoizam i zenbudizam koje nude izglede ličnog uvida i propovedaju vrednosti kao što su tolerancija, poštovanje, prirodna harmonija.
Anarhizam ne znači apsolutnu, neodgovornu, anti-socijalnu ličnu slobodu koja krši prava drugih i odbacuje svaki oblik organizacije i samodiscipline. Anarhizam je slobodno udruživanje ljudi koji žive i sarađuju u slobodnim zajednicama. Podrazumeva se da će ljudi sa jakim i izraženim zajedničkim interesima sarađivati, i zato nema potrebe za autoritetom ili državom.
Fašizam
Fašizam potiče od italijanske reči fasces što znači snop pruća iz kojeg se pomalja oštrica sekire. Glavne ideje i doktrine fašizma nalazimo u 19.veku ali one su povezane tek Prvim svetskim ratom i njegovim posledicama. Dakle kasnije u odnosu na druge ideologije. Najdramatičnije fašizam se pojavio u Italiji i Nemačkoj.
Ovo je reakcionarna ideologija koju odlikuju krajnji nacionalizam i rasizam, i odanosti strogom hijerarhijskom autoritarnom poretku. Fašisti su verovali da je liberalna demokratija prevaziđena i smatrali su da je potpuna mobilizacija društva u totalitarnoj jednostranačkoj državi neophodna za pripremu nacije za oružani sukob i efikasno reagovanje na ekonomske poteškoće. Takvu državu vodi snažan vođa — poput diktatora i borbene vlade sastavljene od pripadnika vladajuće fašističke stranke — kako bi utvrdio nacionalno jedinstvo i održao stabilno i uređeno društvo. Fašizam odbacuje tvrdnje da je nasilje negativne prirode, a političko nasilje, rat i imperijalizam doživljava kao sredstva kroz koja se može podstići nacionalno podmlađivanje. ( REAKCIONARNE IDEOLOGIJE su one koje zagovaraju vraćanje u prošlost tj. žele da vrate neki sistem koji je postojao ranije, Na primer kod nas – oni koji su za vraćanje Dušanovog carstva. Reakcionarnost fašizma oslikava se u tome što ne prihvataju ideje prosvetiteljstva i Francuske revolucije)
Danas je ovaj termin toliko banalizovan da je potpuno izgubio smisao. Retko koji termin se tako neprecizno koristi kao „fašista“ i „fašizam“. Takđe fašista i diktator često se koriste sinonimno da označe bilo koga ko ima ili izražava netolerantna ili neliberalna gledišta. I to je pogrešno.
Politička religija
Fašizam je težak za analizu jer mu nedostaje racionalno i koherentno jezgro. Za fašizam se kaže da je to loše složena zbrka ideja. Hitler je voleo da svoje ideje opiše kao „pogled na svet“ a ne kao sistematičnu ideologiju. U tom smislu pogled na svet je kao religijski skup stavova koji pre zahtevaju privrženost i veru nego što pozivaju na promišljenu analizu i debatu. Fašiste su ideje i teorije privlačile manje zbog toga što su im one pomagale da svet učine shvatljivim u intelektualnom smislu, a više zbog njihovog kapaciteta da stimulišu politički aktivizam. Fašizam je možda bolje opisati kao politički pokret ili političku religiju. Naglašava se akcija a ne ideje, duša a ne intelekt.
Fašizam je često jasniji u pogledu onoga čemu se suprotstavlja nego u pogledu onoga što podržava.
On je antiracionalan, antiliberalan, antikozervativan, antikapitalistički, antiburžoaski, antikomunistički..prisutni su i antisemitizam, homofobija, antiparlamentarizam….On je neka vrsta obrtanja ideja prosvetiteljstva. On transformiše ili okreće neke od centralnih tema zapadne političke tradicije. Na primer, sloboda je u fašizmu bespogovorno potčinjavanje, demokratija je izjednačena sa apsolutnom diktaturom a progres je stalna borba i rat. Prema tome fašizam je sebe video kao kreativnu snagu, kao izgradnju nove civilizacije putem kreativne destrukcije.
Socijalni darvinizam
Socijalni darvinizam takođe spada u uobičajene crte fašističke ideologije. Život se shvata kao konstantna borba. Samo jaki i rasno nadmoćni treba da opstanu u društvu. Zbog toga su u fašističkim zemljama sistematski ubijane fizički ili mentalno oštećene osobe. Shvatanje rata kao prirodnog stanja takođe je povezana sa socijalnim darvinizmom.
Angažovanje emocija
Antiintelektualizam se izražava kroz prezir prema apstraktnom mišljenju i obožavanju akcije. U Musolinijeve najdraže slogane spadali su „Akcija a ne priča“ i „Neaktivnost je smrt“. Intelektualni život se prezirao : on je hladan suv i beživotan. Umesto toga fašizam se obraća duši, emocijama i instinktima. Ipak, fašizam nije puki iracionalizam. On koristi niz verovanja i vrednosti kojima pokušava da angažuje emocije i proizvede politički aktivizam.
Autoritet vođe
U fašizmu obično imamo harizmatičnog vođu. Fašizam se zasniva na verovanju da su apsolutno vođstvo i vladavina elite prirodni i poželjni. Ljudska bića se rađaju sa radikalno različitim svojstvima i sposobnostima, što se ispoljava kroz činjenicu da se oni s retkim kvalitetom vođstva, borbom uspinju iznad onih koji su sposobni da budu samo sledbenici. Verovali su da je društvo sastavljeno iz tri vrste ljudi . Prvo vrhovni svevideći vođa, koji poseduje neupitni autoritet- vođe po pravilu vole da nose uniforme. Drugo elita ratnika, isključivo muška, koja se odlikuje heroizmom, vizijom i sposobnošću samopožrtvovanja (kao SS jedinice). Treće tu su mase koje su slabe, inertne i pune neznanja i čija je sudbina bespogovorna poslušnost. Princip apsolutnog vođstva je bio potkrepljen verovanjem da vođa ima monopol na ideološku mudrost: samo on određuje sudbinu svog naroda, njihovu stvarnu volju. (ovde bi trebalo da primetite potpunu suprotnost u odnosu na anarhističko shvatanje autoriteta)
Patrijarhalnost
Uzdiže se muškost i smatra se da je ženama najvažnija dužnost da rađaju decu otadžbini.
Nacija
Krajnji autoritarni nacionalizam ili rasizam je najbitnija osobina svakog fašističkog pokreta. Nacije se posmatraju kao prirodni rivali u borbi za prevlast . Fašistički nacionalizam nije propovedao poštovanje prema različitim kulturama ili nacionalnim tradicijama, već je dokazivao superiornost jedne nacije nad svim drugim. Privlačnost koju je fašizam imao za narod zasnovana je u velikoj meri na obećanju nacionalne veličine. Zato svi fašisti ističu moralni slom i kulturnu dekadenciju modernog društva , ali objavljuju mogućnost podmlađivanja, nudeći sliku nacije koja se uspinje poput feniksa iz pepela.
Dodirne tačke sa socijalizmom
Fašizam je imao i neke dodirne tačke sa socijalizmom. Cilj je bio da se kombinacijom socijalne i nacionalne demagogije izmami podrška radnika i nezaposlenih. Ipak fašisti su zaista imali afinitet prema nekim soc.idejama. Fašistički aktivisti niže srednje klase su gajili duboku odvratnost prema kapitalizmu, što se izražavalo kroz mržnju prema moći krupnog biznisa.
Uzroci
Nijedan faktor, sam po sebi, ne može objasniti uspon fašizma: njegova pojava pre se može objasniti složenim nizom istorijskih snaga koje su bile na sceni između dva rata. Ono što je sigurno jeste da fašizam nastaje u vreme privredne krize, nezaposlenosti, političke nestabilnosti, nacionalne frustracije..
FAŠIZAM DANAS
Danas niko za sebe neće reći da je fašista. Često ljudi koji imaju fašistička shvatanja umeju da kažu “nisam fašista, ali…”.
Savremeni naslednici fašista su krajnji desničari koji možda više ne nose uniforme, ali su zato i verni fašističkim principima: odanost rasističkim i kranje nacionalističkim sadržajima, izražena autoritarnost, antisemitizam, antiglobalizam, islamofobija.
Čuvena scena iz filma Kabare koja pokazuje moć nacističke propagande umotane u oblandu nacionalnih osećanja i dečije nevinosti:
Autoritarna ličnost
Teodor Adorno sa grupom saradnika je objavio 1950. godine studiju pod nazivom Autoritarna ličnost na osnovu istraživanja autoritarnosti prvenstveno podstaknutog Drugim svetskim ratom i strahotama koje je on doneo sa sobom. Ova studija je bila prvi i najuticajniji rad koji je istraživao potencijalno autoritarnu ličnost, čija je struktura takva da izražava posebnu podložnost antidemokratskoj propagandi, uključujući i antisemitizam.
Teodor Adorno je definisao autoritarnu ličnost kao osoben sklop crta ličnosti, stavova i vrednosti, tipičan za pojedinca koji ima izrazitu antidemokratsku orijentaciju. Posebno je zanimljiv simbolički primer ponašanja osoba autoritarnog karaktera, koji on daje opisujući takozvani “fenomen položaja bicikliste“, ističući da se bisciklista saginje od struka nagore (autoritarna ličnost je ponizna prema jakima i moćnima), a gazi od struka nadole (autoritarna ličnost ponižava slabe i nemoćne).
Na osnovu niza psihometrijskih istraživanja i ispitivanja Adorno je sa saradnicima jasno definisao određene karakteristike autoritarne ličnosti i konstruisana je F skala (Fascism) za merenje stepena autoritarnosti, koja je dobila ime na osnovu fašističke ideologije. Korišćenjem F skale Adorno i saradnici izdvojili su devet karakteristika autoritarne ličnosti: 1) konvencionalizam, 2) autoritarna submisivnost, 3) antiintraceptivnost, 4) agresivnost, 5) poštovanje vlasti i pozitivan odnos prema njoj, 6) destruktivnost i cinizam, 7) sklonost da se veruje da svetom vladaju opscene stvari, tajna udruženja i velike zavere, 8) rigidnost mišljenja i postojanje praznoverica i stereotipa, 9) preterano interesovanje za seksualne nastranosti – njihovo oštro osuđivanje ali i često pominjanje u raznoraznim kontekstima
Test naravno ima puno nedostataka, i često je kritikovan. Ne treba ga shvatiti suviše bukvalno, ali daje neku okvirnu sliku.